The Story of a Drifter and the Eternity

In the coldest night of a lonely winter,there is a man sitting next to the fire in his empty and forgotten home. He watches into the fire when in the sudden he hears the voice of the Eternity calling him.

–        ‘’Why did you summon me?’’ –the man talks to himself aware that the Eternity is here to listen.

–        ‘’Why do you ask for this old man here? What do you need this drifter forgotten  somewhere in place and in time?

I stood alone my whole life,I stood alone.With empty hands and loneliness in my eyes in the place hidden of life and dreams to come true…So why is it that the great force came to me,when all the small ones never carred to  remember me?

I fought the battles that will remain unknown to a world.There is nothing that I took for myself so you better leave,there is nothing that this old drifter can give you…’’

–        ‘’Oh I think that there is ‘’ –the Eternity whispered to him. – ‘’ There is something I would love to have and I spent a time wondering around the world, to find someone who can give me what I need. I was looking for the answer of what is the force that keeps you still alive where there is no more reasons for you to live?’’

–        ‘’So  you came to this lonely man for a reason. You think that I have never lived, that the drifters have no life to be happy about. That we are the lonely strangers of the streets on the cities or the arrogant silence  left in the forests. You think that we lost the treasure and in the end of our lives we’ve escaped from the eyes of the people that we’ve left behind…’’

–        ‘’Then please correct me…what is it that made me come to you ? I have all that I could ever imagine,  I can change the order of a space and time and you know that I am here to be without ending and beginning. I look for people, I lead them and I live what they live. I choose what I want to be and do… And jet there is some emptiness that is inside of me…’’

–        ‘’The emptiness you feel is the reason you came for… You are used to have all that it is to have, and you are used to live all that it is to live but you can not affort to have the constant change  that exists in this world, that is why you can’t affort to understand the  state of emptiness.

I as a drifter,my sweet Eternity, I have loved, I have suffered, I have stood for myself but in the end I have choosen to stay alone, forrgoten of this world. Maybe it was becouse of my rebel soul, I stayed faithfull to the nature and lonelyness instead of a people and false ideals. And this emptiness you feel, we call it melancholy.

It is the state of mind and heart when we start accepting this world with his imperfections.

It is like a poison that can’t kill you but as you can’t find the cure that will release you, you stay trapped  in the middle – nor live nor dead -.

So you are like me, my sweet Eternity, you will never come to understand why the world is like this. But you will love it, you will accept it. And that will never be because you don’t know how to live or  because you have need to escape of a people that you have left behind… It will be only because you are diferent and so am i.Together we will deny this word as it is and we will learn to love sweet melancholy as if it was the biggest feeling that one  mortal man or the immortal time can feel.

As soon as the old drifter have spoken,the Eternity took him beetween her arms and with the last breath that  he have left,the snow started to fall again…

Awaken  in the timeless and spaceless arms of his companion the old man have realized that he is finaly free and that the only thing that he took within himself was that  powerfull feeling of melancholy. So he dared to ask the Eternity, why is it that made her took him…

–  ‘’Even the Eternity need to share her melancholy with a friend,so who can be better friend then  a man who ejected the world for being different? And did you forgot that the greatest treasures were always hidden and forgotten from a world? ‘’

Dijana Zmija

Pogledi

U ovom vremenu gde “svi pišu a niko ne čita” i gde svi govore a malo ko sluša, i dalje držim konce na rubu svoje sudbine i ne dozvoljavam sebi da protraćim reči tek tako, samo da bi nešto napisano upropastilo hartiju.

Ne obraćam se olako svom večnom prijatelju i pratiocu, te list papira cenim mnogo više kada provedem dovoljno vremena sa njim da uočim šta govore reči između redova…

A tih reči mora biti mnogo, da bi redovi, za mene stvorili željenu sliku.

I tek onda, ali možda tek onda, dajem sebi za pravo da i ja stvorim po koju reč između kojih će se provući redovi za spoznaju moga bića…

Za one dane kada možda nekome i ja postanem predmet razmišljanja i želja istinske ljubavi.

Onakve kakvu poseduje samo pisac sa pravim čitaocem i ćutljivi prijatelj sa svojom sudbinom.

Ten cuidado

Ten cuidado por donde te  caminas, el viento no puede ocultar tus deseos…

hay lugares de donde no te puedes volver y hay magias que te atrapan en el primer paso

El corazon de un enamorado corre en el peligro de ser atrapado de cualquer persona que te ofrece el fruto prohibido..

.Muchos no aguantan las pruebas de la vida , para regresarse limpios hacia su amada alma…

En el laberinto entre los deseos ,el pasion y el amor solo un camino nos lleva hacia libertad,

y por cada uno existe el precio mas alto de lo que  podemos imaginar…

Lutalica vetrova

Postoje noći nemirnih vetrova gde, čini mi se, duhovi ne miruju u svojim pećinama. Napuštaju ih a onda lutaju prostranstvima. Mnogi se više ni ne vrate svojim kućama već se nastranjuju u ljudskim omiljenim mestima, i zauvek ih opsedaju.I ovo je jedna takva noć puna nemira. Ali ljudi ne naslućuju ništa niti se ikada bave vetrovima. I ne krivim ih, oduvek su gluvi za mnoge stvari jer su rođeni na silu, u ovo doba bez reda i pravila.Ne poznaju haromiju niti su ikada okusili ukuse mira i blagostanja, a veruju da sve što poseduju a što ih čini srećnima, nekako uvek plate cenu za to.No ja sam, uprkos svemu, ostao imun, ne dam seprivići lošim dusima,a najveća agonija sa kojom živim je istina koju prepoznajem.Kada se mrak spusti na ovaj purpurni grad, vetar se oko njega daje u hitanje.

To duše zalutalih i izgubljenih putnika traže utočište u praznim i usamljenim ljudima. Dugo im je trebalo da i mene potraže. Do tad sam se nemo borio sa svojom samoćom.Bio sam ubeđen da samo ljubav a ovom svetu opstaje i da ostaje na istom mestu, iako ljudi odlaze.

Prevarih se grdno, i nesvestan jame u koju se ukopavam ,nikad više ne potražih ljudsku ruku ili glas. Postao sam šta sam želeo biti- biznismen koji obilazi ceo svet, i bio sam ubeđen, kao i svi, da po cenu ostvarenja te želje moram nešto i izgubiti. A da li vredi izgubiti sebe?

Pomirljivo, bez imalo oklevanja, dopustio sam onome što mi se tada nije činilo bitnima, da isklizne iz mojih ruku, poput peska. Izmicalo je i gubilo se u daljini a ja sam izdaleka otpozdravljao.

Ubrzo potom, noći mi postaše duge.U njih se najpre uvlačila duga iscrpljujuća nesanica. A onda sam, uveren da i dalje ne spavam, savladan snom ustvari putovao u drugi svet.

Na pragu sam neke odaje što odiše hladnoćom i usuđujem se da koračam uz zvuk tišine od koje se ježim .

Uveren sam da je izlaz preda mnom ali to je iluzija za koju plaćam veliku cenu. Koračam , nisam ne znam koliko dugo. Ne nalazim prepreke. Ne vidim ništa. Ni vetra, ni zadaha nečega osim mene i vapaja neke nepodnošljive samoće koja se u meni stisla. Ali hodam, trudim se da se snađem kao pobednik i ništa, apsolutno ništa ne može da me spreči. Prolaze sati, i to zaključujem po svom umoru, napokon željan sedenja da odmorim i noge a i dušu od previše pitanja.Konačno, svetlost se približava. To je kraj ovog čudnog i nemog tunela. Izlazim nesigurno, zaslepljen prirodnošću ovog slučaja. Dočekuje me najlepša priroda i vrt pun jorgovana.

Tu je klupica na koju sedam i pomišljam kako je okolina rajski lepa. Već sledećeg trena ne vidim više gde sam. Naglo otvaram oči i vidim utvaru  iznad sebe, bez boje i oblika. Njeno prisustvo me guši i donosi nagli nemir. Prikovan sam za naslon klupe i očajan jer mi reči stoje u grlu. Ne uspevam da pustim glas, a trudim se, bezumno pokušavam!. Konačno počinjem da stenjem. Od onoliko uložene snage, samo mali deo se otima iz kandži kreature koja me opseda i baš taj delić ruši celu sliku raja oko mene.

Pojavljuju se zidovi, moj krevet i soba i ja naglo iskačem iz postelje derući se sve glasnije i glasnije!

Konačno, osvešćen stvarnošću dolazim do daha i smirujem ubrzano lupanje srca.Isprva, pomirljivo konstatujem da je to obična noćna mora i trebalo mi je vremena da se otrgnem iz te iluzije.Kada stvari krenu da se ponavljaju, kada im prethodi uvod i sledi zaključak, shvatite da ste u začaranom krugu i da ste tamo jer neko drugi to želi.Vetrovi su tako svake noći najavljivali da su duhovi opet nemirni i da im bar jednom trebam kao žrtva.

Pretvorih se u živi leš, nemoćan da doznam šta žele i skupljajući samo kratke delove njihovih poruka, odvojih se potpuno od svog života. Izmicao bi im za dlaku svaki put, a oni bi se dosledno uvek vraćali meni.

Postao sam i ja lutalica vetrova, razapet  između svoje i njihove usamljenosti.

I nisam prestao da se pitam da li su te nemirne utvare odraz mene ili sam ja odraz njih?

A najgore od svega je što sam se navikao da im izmičem svega za malo i nisam se trudio da išta od toga promenim.Kada se samoća skoravi u nama, postajemo pusti prolazu između svetova.

Verujem da mnogi koji dele moju sudbinu nemo podnose šta im ona donosi. Ostali, pak imaju sreće što u ovom otrovnom dobu nemira njihova čula bezbrižno spavaju u slepilu pa ih neznanje istine spašava od ludila.

Dijana Zmija

%d bloggers like this: